Koliko često posjećivati roditelje?
Učestalost posjeta roditeljima je jedna od onih tema koje se često provlače kroz razgovore, posebno među mladim porodicama i njihovim prijateljima. Može li učestalost posjeta roditeljima zaista uticati na kvalitet partnerskog odnosa ili odnosa sa širom porodicom? Koliko puta sedmično, mjesečno ili čak godišnje bismo trebali posjećivati roditelje da održimo zdrav i zadovoljavajući odnos? Ili ih posjećujemo "reda radi"?
Pitanja su brojna, a ujedno važna za razumijevanje naših potreba i potreba naših najbližih.
I u našoj porodici smo nedavno razgovarali na ovu temu. Pokušali smo dublje razumjeti kako naša česta druženja utiču na naše odnose. Kroz razgovor smo analizirali različite aspekte i na kraju došli do zajedničkog zaključka. Koji, saznat ćete u nastavku.
Porodica na prvom mjestu!
Kao i većini ljudi, i meni je porodica izuzetno važna. Nije tajna, jer sam to već isticala, čak i u mom prvom blogu "Od čistačice do poduzetnice", da sam zbog svoje djece stavila svoje ambicije i želje po strani. To nije bilo zamišljeno kao žrtvovanje sebe, već kao izbor koji sam donijela jer su mi djeca značila više od svega u mom životu, uključujući karijeru. Kada se osvrnem na svoj životni put i vidim kako su moja dva sina odrasla i razvila se, bez oklijevanja bih ponovo uradila isto. Naravno, neke stvari bih uradila drugačije, ali bih uvijek dala prioritet njihovom odgoju i obrazovanju. Često naglašavam da su djeca projekt za cijeli život, kako je mudro rekao Sadhguru (https://www.youtube.com/@sadhguru). Imamo ih s razlogom, zar ne?
Naša porodična druženja kroz godine
Koliko se danas viđamo sada kada su moji sinovi već osnovali svoje porodice?
Kada su odrasli, sinovi su svoje djevojke dovodili kod nas. Zajedno smo išli i na more. Vjerovatno se ne bismo tako lako odlučili za takve zajedničke trenutke da među nama nije bilo razumijevanja i povezanosti, zar ne?
Međuljudski odnosi su mi važni, i uvijek sam naglašavala koliko je ključno da se braća međusobno razumiju i da ne dozvole da iko naruši njihov odnos. Prije nekoliko godina, mlađi sin je izrazio želju da svake godine, ako je moguće, svi zajedno provedemo barem nekoliko dana na odmoru. Ta ideja je postala tradicija koju održavamo i danas. Svako ljeto uzmemo nekoliko dana za zajedničko druženje, ukoliko nam to obaveze dozvoljavaju. Također se redovno okupljamo na prednovogodišnjoj večeri i proslavi rođendana. Naravno, postoje i spontana, neformalna druženja bez posebnog povoda. Krajem sedmice u našoj porodičnoj Viber grupi neko pita da li je neko za ručak, večeru ili samo palačinke i kafu/čaj. Svi volimo uživati u domaćem hljebu, pa ga često pečem tokom sedmice, fotografišem i pitam je li neko zainteresovan. Odgovori su uvijek pozitivni, a ponekad neko pita: "Je li pekara Zumra otvorena?"
Odraslost, porodica i prenošenje obrazaca
Oduvijek me intrigiralo pitanje zašto sam takva kakva jesam. Zašto djelujem onako kako djelujem? Kada sam prije nekoliko godina počela istraživati i postajati svjesnija obrazaca koji su me obilježili kroz život, postavila sam sebi cilj: raditi na tome da osvijestim što više svojih navika, uvjerenja i obrazaca kako ih moji sinovi ne bi prenosili na svoje porodice. Na našim okupljanjima suočavamo se s izazovima, sukobima i konflikti. Više ne guramo ništa pod tepih. Iako je ponekad bolno, razgovaramo o našim obrascima, odakle potiču, o našem djetinjstvu i načinu na koji smo ih prenijeli.
Moji sinovi tvrde da sam bila stroga majka. Neki trenuci izazivaju u meni tugu, ali sada znam da sam djelovala najbolje što sam mogla, s uvjerenjima koja sam tada imala. Na početku osvještavanja vlastitih obrazaca bilo je teško. Godinama sam krivila svoje roditelje, posebno majku, za nešto što mi nije dala, posebno ljubav koju nisam osjećala i prihvatanje. Sjećanja na nju izazivaju u meni miješane osjećaje. Zbog čega se ne sjećam mnogo svog ranog djetinjstva, pa ni mladosti, sada znam – to je posljedica trauma i potisnutih osjećaja. Da bih preživjela, moje tijelo se moralo zaštititi tako što je zaboravilo stvari koje su bile previše bolne. Ipak, po mom mišljenju, od desetoro djece, prošla sam najbolje. Više ne krivim majku. Svjesna sam da mi je dala najviše što je mogla i da je njeno djetinjstvo sigurno bilo teže od mog.
Žao mi je što moji roditelji više nisu među nama da razgovaramo o djetinjstvu i životu. Sada imam znanje i znam kako bih to uradila. Prije, ne bih mogla. Nažalost, sada je prekasno. Vjerujem da nam život pruža prilike da se suočimo s potisnutim osjećajima, bilo u odnosima s drugim ljudima ili na drugačije načine. Ali to je već druga priča.
»Ne preporučujem previše česta okupljanja s roditeljima!«
Na našem posljednjem porodičnom okupljanju, stariji sin je podijelio misli jednog američkog stručnjaka koji je tvrdio da prečesti posjeti roditeljima mogu negativno uticati na odnos među partnerima. Iako sam se donekle složila s ovim mišljenjem, odlučila sam malo razmisliti o tome.
Sljedećeg dana sam podijelila svoje misli s porodicom u našoj Viber grupi:
»Razmišljala sam o jučerašnjoj temi posjeta roditeljima:
On je govorio iz svojih američkih iskustava. Većina njih radi po cijele dane, partneri se skoro ne viđaju i onda vikendom idu roditeljima, gdje vjerovatno žive daleko i potrebno je cijeli dan za posjetu.
Vjerujem da sve zavisi od kvaliteta odnosa, bilo partnerskog ili porodičnog. Ako se partneri ne razumiju i ne znaju kako imati iskrene razgovore i zajedničke ciljeve, neće pomoći to što su sami zajedno cijele vikende i dane. Mogu biti u tišini u svojim kutovima. Hoće li im to pomoći?
Ako govorim iz vlastitog iskustva, kada smo živjeli daleko, bez rodbine i prijatelja, i po nekoliko mjeseci nismo posjećivali svoje roditelje, po njegovom mišljenju, trebali smo imati savršen odnos, idealnu vezu!
Ako se mi, kao porodica, okupljamo jednom mjesečno (hipotetički), možemo li graditi dublje i iskrene odnose? Ili površinske?
ZAKLJUČAK (za sada)😁 Sami birate/-mo kakve odnose ćete/-mo imati. Moje mišljenje je da se dublji odnosi grade na iskrenosti, međusobnom poštovanju i zajedničkom druženju. Također kroz nerazumijevanje i sukobe, ako znamo s kakvom namjerom to radimo. Ako smo sposobni suočiti se s njima. Da, sve zavisi od kvaliteta odnosa, šta želimo i koje ciljeve imamo. I na kraju; da, ja sam za zajednička druženja pod uslovom da ih i vi želite. Bez osjećaja dužnosti, posebno ne zato što "tako treba". Volim vas mati!«
Naravno, složili su se da je potreban balans; da partneri uzmu vrijeme za sebe, ali i za zajednička druženja.
Zaključak
Prihvaćanje, ljubav i sposobnost rješavanja konflikata
Posjete roditeljima i njihov utjecaj na partnerski odnos te odnose u porodici su složen i važan aspekt života. Iako ne postoji jedno pravilo koliko često bismo trebali posjećivati svoje roditelje, ključno je da svaki par pronađe ravnotežu koja odgovara njihovom životnom stilu i potrebama. Duboki odnosi se grade na iskrenosti, zajedničkim iskustvima i sposobnosti suočavanja s konfliktima. Važno je razumjeti da nije bitan samo broj susreta, već prvenstveno kvaliteta i povezanost među učesnicima. Lično vjerujem u važnost redovnih druženja s roditeljima i porodicom, jer kroz ta okupljanja možemo graditi duboke i trajne odnose. Međutim, treba uzeti u obzir i potrebu da par provede vrijeme zajedno kako bi ojačao njihov partnerski odnos. Ključno je da se odluke donose iz ljubavi, poštovanja i želje za izgradnjom snažnih odnosa, a ne iz osjećaja dužnosti ili društveno očekivanih normi. Na kraju je važno da svaki par pronađe svoj put u vezi s posjetama roditeljima, u skladu sa svojim vrijednostima i željama. Ključno je da te odluke donose zajedno, svjesni posljedica i mogućnosti za rast i razvoj kako partnerskog odnosa, tako i odnosa u široj porodici.
U našoj porodici smo se suočili s ovim pitanjem i došli do zaključka da je od presudne važnosti pronaći ravnotežu između posjeta roditeljima, njegovanja vlastitog partnerskog odnosa i sposobnosti rješavanja i suočavanja s konfliktima. Donošenje odluka iz ljubavi, poštovanja i svijesti o vlastitim potrebama, kao i potrebama partnera, ključno je za izgradnju zadovoljavajućeg života i odnosa. Stoga je odluka koliko često posjećujete roditelje potpuno lična i ovisi o vašim vlastitim vrijednostima, prioritetima i okolnostima. Ne zaboravite da su iskrenost, empatija, prihvatanje i sposobnost rješavanja konflikata ključni elementi svakog zdravog odnosa. Neka vaše putovanje kroz odnose bude ispunjeno ljubavlju, razumijevanjem i međusobnim poštovanjem. Ako se, pak, nakon posjete roditeljima vratite kući iscrpljeni i bez energije, zapitajte se zašto? Ko ili šta vam crpi energiju? Roditelji? Svekrva? Ako je nešto od toga, tada je potreban drugačiji pristup i drugačiji način komunikacije. Kako i na koji način, tu vam mogu pomoći i ja.
Pišite, komentirajte, kako kod vas teku porodična okupljanja ili samo pošaljite pitanje. Rado ću primiti vaše komentare. Do sljedećeg puta...
Zagrljaj,
Zumra
