Skrivene rane djetinjstva – oblikuju našu sadašnjost
"Roditelji su me tukli kad sam bio dijete, i nisam bio traumatiziran," rekao je muškarac kojeg je bivša partnerica prijavila zbog nasilja.
"Kad sam bio dijete, ostavljali su me da plačem sam dok nisam zaspao, i bilo mi je tako loše, da nisam izlazio iz sobe." rekao je muškarac koji provodi svaki dan na društvenim mrežama i ima probleme sa spavanjem.
"Kad sam bio dijete, bio sam puno puta kažnjen i u redu sam," rekao je muškarac koji, svaki put kad napravi grešku, izgovara sebi uvredljive riječi kao oblik samokažnjavanja.
"Kad sam bila dijete, roditelji su vršili veliki pritisak na mene i patim zbog traume zvane obrazovanje," rekla je žena koja još uvijek ne razumije zašto su svi njeni partneri s vremenom postali agresivni.
"Kada bih postala tvrdoglava kao dijete, otac bi me zatvorio u sobu da se sama smirim, i danas to cijenim," rekla je žena koja pati od anksioznosti i ne razumije zašto se toliko boji malih prostora.
"Roditelji su mi rekli da će me ostaviti ili dati strancu kad sam bila ljuta i nisam imala traumu," rekla je žena koja neprestano traži ljubav i prašta nevjerstva samo da se ne bi osjećala napušteno.
"Roditelji su me kontrolirali samo gledajući kako dobro napredujem," rekla je žena koja ne može uspostaviti kontakt očima s autoritativnim ljudima a da se ne osjeća nelagodno.
"Kao dijete su me tukli kaišem, i danas sam dobar čovjek, čak profesionalac," rekao je muškarac nakon što su ga susjedi prijavili policiji zbog pijanstva i vikanja na ženu.
"Roditelji su me naučili da cijenim novac i kako da vidim koliko mi dobro ide," rekao je muškarac koji svaki dan sanja o petku jer očajnički radi posao koji nikada nije želio.
"Kada sam bila mala, prisiljavali su me da sjedim mirno dok ne pojedem svu hranu s tanjira, čak su me hranili na silu – nisu bili kao ovi popustljivi roditelji," rekla je žena koja ne razumije zašto ima problematičan odnos prema hrani i zašto je u adolescenciji razvila poremećaj u ishrani.
"Zahvalan sam mami i tati za svaki udarac i kaznu, jer da to nisu radili, ko zna šta bi se desilo sa mnom," rekao je muškarac kojem nikada nije pošlo za rukom da izgradi zdravo partnerstvo, a njegov sin stalno laže jer ga se boji...
Izvor: internet
Kada čujemo ovakve priče, možda pomislimo: "Ovi ljudi su prebrodili teško djetinjstvo i sada su u redu." Međutim, ako dublje pogledamo, postaje jasno da rane koje su doživjeli kao djeca i dalje utiču na njihov život, odnose i mentalno zdravlje.
Mnogi od nas ne prepoznaju traumu koju smo doživjeli u djetinjstvu. Umjesto toga, razvijamo mehanizme preživljavanja koji su možda pomogli tada, ali nas danas ograničavaju. Odrasli koji tvrde da ih dječija iskustva nisu traumatizirala često još nisu osvijestili kako ta iskustva oblikuju njihove misli, osjećaje i postupke. Uzorci ponašanja se prenose. Ne svjesno.
Zašto je važno priznati traumu?
Trauma nije samo posljedica fizičkog nasilja. Ona može biti i emocionalno zanemarivanje, neadekvatno kažnjavanje, nezadovoljavanje osnovnih emocionalnih potreba, prevelika očekivanja i ignorisanje djetetovih osjećaja. Sve to može ostaviti duboke rane koje nas prate cijeli život.
Kada jednom prepoznamo kako nas prošlost oblikuje, krećemo putem ozdravljenja. Razumijevanje da nisu svi koji tvrde da su "u redu" zapravo u dodiru sa svojim istinskim osjećajima ključan je korak ka suosjećajnijem odnosu prema sebi i drugima.
Suočavanje s traumom nije lako. Ponekad je potrebno mnogo vremena, hrabrosti i podrške da započnemo proces liječenja. Ali upravo u tom procesu leži prilika da prekinemo ciklus boli i nasilja i stvorimo zdravije odnose sa sobom i svijetom oko nas.
Za dublje razumijevanje kako nas tijelo i um štite od traume i kako nepriznata bol može pratiti kroz život, preporučujem čitanje knjige dr. Gabor Mate: "Kada tijelo kaže NE". Također možete pogledati edukativne videozapise koji osvjetljavaju ovu temu, kao što je ovaj s titlovima na YouTubu: Kada tijelo kaže NE. https://youtu.be/-De7zu_uc4g
Zaključak:
Ako želimo razumjeti našu sadašnjost i stvoriti zdraviji i suosjećajniji svijet, moramo upoznati svoju prošlost. Prepoznavanjem vlastitih rana postajemo sposobni odazvati se na situacije i razumjeti i druge, što vodi ka većem miru – u našim srcima, duši i odnosima s ljudima, posebno s onima koje volimo.
